Omladinski rad na prostoru jugoistočne Evrope ima dugu, ali složenu istoriju. U periodu bivše Jugoslavije, mladi su kroz omladinske organizacije, klubove i radne akcije imali značajnu društvenu ulogu – učili su zajedništvu, odgovornosti i volontiranju. Devedesete godine, međutim, donijele su prekid kontinuiteta: ratovi, ekonomske krize i političke tranzicije izmijenile su društveni pejzaž, a s njim i način na koji se mladi organizuju i doživljavaju u društvu. Društvene organizacije su morale da se transformišu u nevladine organizacije ili su nestajale kao oblik organizovanja. Ipak, i u tim izazovnim vremenima, nevladine organiazcije (transformisane ili nove) su radile s mladima, često uz podršku međunarodnih partnera, stvarajući temelje savremenog omladinskog rada u regionu.
U Crnoj Gori, omladinski rad se razvijao postepeno, kroz entuzijazam pojedinaca i organizacija koje su vjerovale da se promjene ne dešavaju slučajno, već kroz posvećen rad s mladima. Veliki podsticaj za formiranje omladinskih klubova i realizaciju raznovrsnih programa neformalnog obrazovanja došao je u Crnu Goru putem regionalnog programa podrške Švedske razvojne agencije, zasnovanog na isksutvima rada u podijeljenim zajednicama i u psotkonfliktnom područku Sjeverne Irske. Prvi institucionalni koraci stvoreni su 2006 usvajanjem prve Strategije za mlade, a deceniju kasnije i prvog Zakona o mladima. Ipak, prepoznavanje omladinskog radnika/ce kao profesije – ostalo je otvoreno i sistemski nedovršeno.
Upravo iz te potrebe, krajem 2024. godine osnovano je Udruženje praktičarki i praktičara omladinskog rada u Crnoj Gori – prvo strukovno udruženje koje okuplja osobe angažovane u radu s mladima. Udruženje ima za cilj da poveže praksu, standarde i istraživanja, te da bude most između institucija i samih mladih ljudi.
Na čelu Udruženja nalazi se Ajša Hadžibegović, dugogodišnja omladinska radnica i osoba koja je kroz dvije decenije rada doprinijela stvaranju prostora za mlade u Crnoj Gori, regionu i Evropi. S njom razgovaramo o tome kako je izgledao omladinski rad kada je ona počinjala, šta se promijenilo, šta je motivisalo osnivanje Udruženja, te zašto je, i nakon svih godina, omladinski rad i dalje njen lični i profesionalni poziv.
Kako je izgledao omladinski rad u Crnoj Gori kada si ti počela da se baviš ovom oblašću?
Kada sam počinjala, bavili smo se omladinskim radom potpuno intuitivno. Nismo znali da postoji formalna profesija, ali entuzijazam je bio ogroman – svi smo željeli da mladima pružimo podršku kako bi ostvarili svoj puni potencijal. Učili smo kroz neformalno obrazovanje i iskustveno – jednostavno nije bilo drugog načina. Za mene lično, strukturiraniji pristup došao je tek kroz univerzitetski kurs za omladinske radnike u zajednici koji je tada organizovan u Podgorici, Kotoru i Ulcinju, kao i kroz programe treninga za trenere u neformalnom obrazovanju Savjeta Evrope.
Već tada je bilo jasno koliko je neophodno sistemski raditi na tome da omladinski rad bude dostupan svakoj mladoj osobi u kontinuitetu, a ne da zavisi od sporadično organizovanih, kratkoročnih projekata. Ipak, sistem je veoma spor u prepoznavanju „novina“ i novih pristupa, pa se neke stvari i nisu promjenile, i dosta onih koji žele da se bave omladinskim radom se muče da za to dobiju i adekvatnu podršku.
Koje su najveće promjene koje si primijetila u omladinskom sektoru kroz godine?
Najveća promjena je manjak ulaganja u kadar koji radi s mladima, što posljednično znači da sve manje mladih ima priliku da dobije podršku kroz omladinski rad. Što takođe zanči da je onda i kvalitet omladinskog rada varijabilan, ali entuzijazam onih koji ga rade, čini mi se, ne jenjava. Najbolji zagovornici omladinskog rada su upravo oni koji su kroz njega dobili podršku za lični i profesionalni razvoj.
Iako pojedinci iz različitih resora uspješno integrišu principe omladinskog rada u svoje oblasti, nedostaje sistemska saradnja i integracija u omladinskog rada u svakodnveni život mlade osobe u Crnoj Gori. Danas je omladinski rad čini mi se još manje društveno poznat, a svakako još uvijek predstavlja zapostavljeni ili „zagubljeni“ dio slagalice koju gradimo u sistemu podrške mladima.
Najveća promjena je nova dimenzija koju donosi digitalizacija i rad na daljinu. To otvara potencijale koje ranije nismo mogli ni zamisliti, počevši od informisanja mladih do njihovog uključivanja u različite programe.
Šta te je motivisalo da pokreneš inicijativu za osnivanje Udruženja praktičara i praktičarki omladinskog rada?
U stvari, inicijativu nisam ja pokrenula. To je bila moja davnašnja želja, ali ključnu ulogu odigrao je Forum MNE, organizacija koja je upravo nasljednica PRONI (Project Northern Ireland) programa za razvoj omaldinskog rada u Crnoj Gori. Tim Foruma MNE je pokrenuo konsultacije unutar omladinskog sektora i onda je upravo ta okupljena zainteresovana zajednica praktičarki i praktičara “izrodila” ovo Udruženje. A ja sam na osnivačkoj skupštini dobila odgovornost da budem prva predsjednica i da pomognem da Udruženje „stane na noge“.
Ono što nas je sve pokrenulo je kolektivni uvid da mnogi koji rade s mladima nemaju adekvatne uslove, priznanje, ili profesionalni status, a rade s velikim predanošću, i nekako i dalje ‘ispod radara’. Drugi je što je nedostajalo umrežavanje, zajednički glas, institucija koja će zastupati interese praktičara, rad na standardima, te formalizacija profesije. I finalno, željeli smo da omladinski rad bude vidljiv, da se shvati ozbiljno, da prati dobre prakse – jednostavno da postane stvarnost za sve mlade u Crnoj Gori.
Koji su izazovi, a šta su najveći uspjesi u ovom procesu?
Najveći izazov je jaz koji je stvoren manjkom prilika za edukaciju onih koji bi u perspektivi željeli da se bave omladinskim radom. Osim nekoliko generacija edukovanih početkom dvijehiljaditih kroz univerzitetske kurseve i povremenu saradnju sa Filozofskim fakultetom, te par generacija akreditovanog programa za omladinski rad Foruma MNE, gotovo da nije bilo drugih mogućnosti u zemlji da se mladi obrazuju za ovu profesiju.
Drugi veliki problem je trend da mladi ubrazno gube povjerenje u institucije. Sistem je napravio neke korake ka prepoznavanju omladinskog rada, ali bez integrisanog osiguranja kvaliteta, što znači da se omladinski rad, djelimično kroz nefunkcionalne servise za mlade, približava onim lošim iskustvima koja mladi imaju i koja ih obeshrabre od daljih pokušaja uključivanja.
Ipak, veliki uspjeh je što smo na samom početku okupili respektabilnu zajednicu praktičarki i praktičara iz različitih dijelova Crne Gore i različitih resora, koji imaju kapaciteta i iskustva da se s ovim izazovima uhvate u koštac. Sada predstoji da dodatno ojačamo zajednicu, utemeljimo kvalitet omladinskog rada i radimo na obrazovnim ponudama i karijernom razvoju za omladinske radnike/ce, kako bi ova profesija mogla na bolji način da podrži mlade i unaprijedi njihov položaj. A u tom ključnom segmentu je važno razumjeti da omladinski rad nije jedno i jedino rješenje, već da može biti ključni dio sistema podrške mladima koji će napraviti onu značajnu razliku u životu pojedinca/pojedinke.
Za kraj – zašto je za tebe važan omladinski rad?
Omladinski rad je za mene važan jer predstavlja most između ideala i stvarnosti – između potencijala mladih i društva koje često ne prepoznaje taj potencijal. On je prostor gdje mladi mogu da uče, rastu, da izraze sebe, da budu glas u zajednici, da djeluju i mijenjaju. Kroz omladinski rad se mogu adresirati mnogi društveni problemi: isključenost, nejednakost, loša informisanost, nedostatak prilika. On je korak prema društvu koje je inkluzivnije, demokratskije, u kojem se poštuju prava svih, u kojem se mladima daje šansa da budu aktivni učesnici, a ne pasivni korisnici. To je i moj lični poziv – vjerujem da se sve ono što ulažemo u mlade višestruko vraća društvu, ne samo u ekonomskom smislu nego u humanom, kulturnom, socijalnom smislu. E sad, pitanje šta ulažemo u mlade?
Ja sam kao mlada iskusila sve ono što omladinski rad može da pruži – mjesto gdje provodiš vrijeme na lijep način, sa ljudima koji ti prijaju; priliku da učiš o nečemu što u formalnom sistemu obrazovanja ne bi učila, a zanimljivo ti je i potrebno; i da znaš da bez obzira na razlike tu pripadaš, da si podržana i da možeš i ti da doprineseš. Moram naglasiti da sam ja to sve našla u transformisanim društvenim organiazcijama istovremeno ih transformišući, najprije u izviđačima 😊
Iz mog iskustva, omladinski rad stvara duboku potrebu i motivaciju da ono što sam ja „dobila“ želim da omogućim i drugima – podršku, priliku, podstrek, prihvatanje i perspektivu.
